Ekipa bloga KLIK KLAK veruje da svako ima priču koju vredi čuti. Pored zanimljivih, nesvakidašnjih događaja i vesti cilj nam je da pišemo realne priče o realnim ljudima.
Mi pričamo istinite priče do kojih samo najbolji novinari mogu doći.
Uvek realni, bez trunke ulepšavanja i dodavanja, iznosimo priče koje imaju dušu.
Fotografija nam je posebna strast, zato su sve fotografije autorske i inspirisane mestima koje posećujemo, nastojeći da Vam prenesemo neobičnu atmosferu i pejzaže koji imaju dušu.
Pišite, sugerišite i predlažite nove teme na naš mail: klik-klak@mail.com
Da je čovek dete radoznalosti ne bi bilo kraja. Svakoga bi zapitkivao po sto, bezbroj puta neumorno se hraneći tuđim znanjem. Zašto odrasli nekada ne zapitkuju mlađe, pa i decu? Zašto samo decu sve interesuje?
Srećko Lazić, psiholog, objašnjava da je naša radoznalost proistakla iz naše unutrašnje težnje da nešto doživimo, osetimo, razumemo ili postignemo.
"Radoznalost je možda najzdravija ljudska težnja. Ona je mera čovekovog psihofizičkog zdravlja i garant efikasnosti da se nešto nauči i nečim ovlada. Ako imate radoznalost koja vas nosi kroz život na dobrom ste putu. Njome kontaktiramo stvarnost bez straha da ćemo biti onemogućeni ili povređeni”, ukazuje nam Lazić.
Razmišljam. U glavama, sad već odraslih, ljudi kao da uvek nešto upozoravajuće krcka kada treba da pitamo gde je ovo, šta je ono. Uvek je bolje praviti se da znaš i ako pojma beloga nemaš ili govoriti ne razumljivo, što je danas posebno popularno, jer nikad se ne zna možda ispadneš pametan. Što više stranih reči, poštapalica kako bismo svi u “fulu” prštali od apstrakcije i pameti.
“Ubiti u detetu radoznalost je pravi greh, jednako kao odseći mu ruku ili nogu, a to se dešava svakodnevno na očigled savesti društva. Tako dobijamo društvo osiromašenih ili izvitoperenih pojedinaca. Zašto društvo sebe oblikuje na štetu i zajednice i individue? Iz jednog vulgarnog razloga, iz lakše kontrole ili upravljanja ponašanjem. Najpre roditelji, da bi lakše odgajali svoju decu, guše njihovu prirodnu radoznalost i kreativnost koja je tako neiscrpna u prvih pet-šest godina. A zatim dolazi školski sistem, pa ideološki i religiozni sistemi i razni drugi autoriteti. Svi insistiraju na jednoumlju i jednoobraznosti ponašanja, čak i osećanja. I smeh se zabranjuje na neki prećutan način”, citiraću Lazića.
Takođe, psihologija nas uči da je izvor radoznalosti ljubav prema nekom biću, pojavi ili objektu, u kojoj postoji težnja da se postigne stanje jedinstva sa onim prema čemu pokazujemo zainteresovanost. Kada ljubav i radoznalost nisu sputavane postoji neprekidan tok harmonije pojedinca i njegove okoline. Iz takve harmonije cveta zdravlje, kreativnost, zadovoljstvo i inteligencija.
“U takvom stilu življenja, gotovo je postalo anahrono baviti se sportom radi lepote telesnog izražavanja, slikati sliku iz navale inspiracije i naročitih osećanja ili baviti se politikom radi najdublje ljudske potrebe da se pomogne dobrobiti građana. Takvi ljudi se smatraju naivnim, da ne kažemo budalama", komentariše Lazić.
Ne znam za druge, ali ja i dalje imam potrebu i hoću da istražujem, da pitam, da saznajem sebe, svoj lom u sobi, druge jezike, kulture, ljude i njihove pedanterije, prirodu, ptice, kornjače, ma čitavu planetu. Ne želim uopšte da prestanem pustolovinu “čeprkanja” nepoznatog. Kažu poslovice: ne pitaj previše, ne kopaj previše, što manje znaš manje patiš, pazi da se ne opečeš. Zar treba da sedim i da mislim “šbbkbb” (šta bi bilo kad bi bilo)?
Lepo se izrazio naš pomenuti psiholog, da su dubine ljudskog bića tolike, da je naivno verovati kako čovek sebe tako olako može istražiti i da se ljudi ne zanose kako sebe dobro poznaju.
Pokrenuti se, pomeriti se sa poznate tačke u nepoznatu ne znači ništa drugo nego promeniti ritam svakodnevnevnog koraka. A svaka promena je dobra, potvrdili su mnogi.
Pa zar bi i ptica bila toliko slobodna da leti samo iznad svog gnezda.
Svi vole da vide pripadnice nežnijeg pola
sređene, našminkane, na potpeticama, još nasmejane. Idealna kombinacija.
Takođe, poznato je da se muškarci zaljube u ono što vide,a devojke u ono što
čuju. Ali da li je uvek tako i da li momci stvarno "zevaju" za previše
doteranim i "prespremnim" devojkama? Da li se zaboravio prirodan i
nenapadan izgled, otkriće nam sledeća anketa.
1. Previše alajnera
„Kao rakun našminkane
oči mogu me samo odbiti od devojke. Sve te senke, alajneri stavljeni previše
učiniće efekat sličan onom kad se male devojčice igraju sa maminom šminkom, jer
ne znaju kako da je upotrebe“, rekao je dvadesetvogodišnji Lourens.
2. Make up „saobraćajne
nezgode“
„Ne volim kad vidim
prelaz boje na njenom vratu, zbog tone pudera. Pitam se zašto ne voli prirodan
izgled svoga lica i zašto joj je potrebno toliko šminke. Ili prosto, zašto ne
može staviti make up a da to nije svima očigledno“, izrazit je
tridesetjednogodišnji Aleks.
3. Zaslepljujući
biserno beli zubi
„Previše beli zubi me
odbijaju. Znam da ih izbeljuje i to izgleda veštački i neprirodno. A činjenica
je da takvi zubi čine da lice žene izgleda grubo“, mišljenja je Brajan (42).
4. Medni poljubac
„Nisam ljubitelj
lepljivog sjaja za usne, jer kada je poljubim izgleda kao da ima razmazan med
na usnama. Plus što ne želim da nosim lepljivi sjaj posle našeg ljubljenja“,
ističe Geoff (23)
5. Šlem frizure
„Frizura kao oklop nije
ni malo atraktivna. Iznad svega bih izbegao izgled koji čini da moja glava
izgleda kao nekakv kalup“, Brajan (42)
6. Super mirisna
„Kada devojka nosi na
sebi tonu parfema, ne mogu da dišem. Ako ne mogu osetiti moje piće zato što
njen parfem probija sve mirise i ukuse, verovatno da joj neću uzeti broj
telefona“, ističe Piter (22)
7. Mačkasti nokti
„Zaista ne volim super
duge nokte, devojke izgledaju kao veštice. A kada devojke počnu da pucketaju
udarajaću nokat o nokat izrazivši nestrpljenje, to duge nokte čini još gorim“,
komentariše Laurenc (22)
8. Kozmetičke iluzije
„Znao sam ženu koja je
nosila lažni mladež na licu, svaki put kad bi izašli. Toliko je to očigledno i
neprirodno i ni jedan momak ne bi želeo da bude prisutan kad se lažni mladež
spere na kiši“, objašnjava Brus (23)
9. Lažna tamnoputa
„Mrzim kada vidim
’preplanule’ devojke, posebno ako tamniji ten nije potreban. Zdrava, prirodna
koža je daleko atraktivnija“, rekao je Adison (19)
10. Poveravanje ubija
„Izlazio sam sa
devojkom koja je zaista pod stresom svaki put ako ne izdepilra noge svaka dva
do tri dana, insistirajući da nije takva ne bih je voleo toliko. Da budem
iskren, i dalje mislim da ste poželjne i kada nekoliko dana zanemarite
sređivanje svog tela. Ali ako se uporno žalite da momci neće biti sa vama ako
niste „tip top“ , oni će se zapitati zašto su oni na prvom mestu“, kazao je
Majkl (42)
Da li ste znali šta znače stihovi ovog dobro poznatog italijanskog hita? Koliko, ustvari, možete saznati o Italiji, italijanskom mentalitetu i istoriji samo preko ove pesme koja je nastala 1983. godine.
L’italianoItalijan
Lasciatemi cantare Pustite me da pevam con la chitarra in mano sa gitarom u ruci Lasciatemi cantare Pusti me da pevam sono un italiano jer ja sam Italijan
Buongiorno Italia gli spaghetti al dente Dobro jutro Italijo sa špagetama među zubima* e un partigiano come Presidente i sa partizanom za predsednika** con l'autoradio sempre nella mano destra sa auto radijom u desnoj ruci*** e un canarino sopra la finestra i kanarincem na prozoru
Buongiorno Italia con i tuoi artisti Dobro jutro Italijo sa tvojim umetnicima con troppa America sui manifesti sa previše “Amerike” na reklamama**** con le canzoni con amore sa tvojim ljubavnim pesmama con il cuore sa poštenim srcem con piu' donne sempre meno suore sa sve više žena a manje monahinja*****
Buongiorno Italia Dobro jutro Italijo buongiorno Maria Dobro Jutro Majko Marijo
con gli occhi pieni di malinconia sa očima punim tuge
buongiorno Dio Dobro jutro Bože
lo sai che ci sono anch'io znam da znaš da sam ovde******
Lasciatemi cantare Pustite me da pevam con la chitarra in mano sa gitarom u ruci lasciatemi cantare Pusti me da pevam una canzone piano piano pesmu polako, lagano Lasciatemi cantare Pusti me da pevam perche' ne sono fiero zato što sam ponosan sono un italiano Jer ja sam Italijan un italiano vero pravi Italijan
Buongiorno Italia che non si spaventa Dobro jutro Italijo koja nema straha uopšte e con la crema da barba alla menta sa penom za brijanje od mentola con un vestito gessato sul blu sa elegantnim plavim odelom******* e la moviola la domenica in TV i sa "Moviola" nedeljom na TV-u******** Buongiorno Italia col caffe' ristretto dobro juto Italijo sa malom jakom Espreso kafom le calze nuove nel primo cassetto sa novim čarapama u prvoj fioci
con la bandiera in tintoria sa zastavom u vešernici********
e una 600 giu' di carrozzeria i Fiatom 600.*********
*Sa špagetama među zubima, misli se na perfektno skuvane špagete. U Italiji je uobičajeno raspravljati o tome koliko dugo su makarone kuvane. Na jugu zemlje perfektne su ako nisu puno kuvane, dok je na severu ustaljeno da se kuvaju dugo, takozvane "spaghetti scotti".
**U Italiji 80'tih godina predsednik Republike Italije je bio Alessandro (Sandro) Pertini, koji je bio partizan i borio se protiv fašizma za vreme Drugog svetskog rata.
***Radio u kolima 80'tih godina u Italiji je bio statusni simbol.
****Posle Drugog svetskog rata Italija je bila okupirana Američkim mitom. "Sve što vredi je Američko" i td.
*****Postoji dva značenja "sve je više žena a manje monahinja". Jedno je da se u modernoj Italiji smanjivao broj opatica, prouzrokovan sekularizacijom društva. A drugo je, da su žene u današnje vreme zaboravile svete principe drevnog društva; takođe, da se u Italiji sa "nun, suora" naziva devojka koja ne ide muškarcu ako nema ozbiljne namere, da se uda za njega.
******Sveta Marija sa očima punim tuge vidi stanje u Italiji, pa se Toto, kao Italijan plaši da ga je Bog zaboravio.
*******"Gessato" je elegantno odelo koje se često nekad videlo na italijanima, plave, morske, boje.
********"Moviola" je retrospektiva najboljih golova i momenata tog dana koja se gledala nedeljom uveče na TV-u. A fudbalski mečevi su se samo igrali nedeljom, pošto direktni prenosi nisu bili moguć, Moviola je bila veoma popularna.
*********Patriotizam nije bio popularan posle fašizma. Što se i danas može čuti kroz rasprave između generacija u italijanskoj porodici.
**********Seicento (600) je bio veoma popularan mali auto, poznat kao fića, a proizveden od FIAT-a (Fabrika Italijanskog Automobila Torino), simbol italijankse industrije (danas u velikoj krizi). Fića sa spuštenom karoserijom je još jedan simbol Italije 80'tih godina.
***********I na kraju pesme "pa ra pa pa ra pa"... Toto pun očaja nije mogao da pronađe pogodne reči kako bi izrazio svoja osećanja.
Posle kultnog romana "Atlas oblaka", februarsko izdanje britanca Dejvid Mičela, kroz 606 strana, uvodi čitaoce u još jedno dramatično, zabavno, inspirativno i nezaboravno iskustvo.
Istorijski roman "Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta" upoznaje nas sa neobičnim ostrvom u Zalivu Nagasakija koje je čitavih dvesta godina jedina kapija između Japana i Zapada. Baš tu, na samom izmaku 18. veka mladi holandski pisar stiže sa namerom da stekne veliko bogatstvo. Međutim, na ulicama Dedžime među trgovcima, slugama i konkubinama prožimaju se dve kulture, dva sveta. Kroz tu priču o poštenju i pokvarenosti, o strasti i moći, neprekidno provejava tema vlasti-vlsti nad bogatstvima i vlasti nad dušama, i na kraju o vlasti koju vam nećemo otkriti. A sve to u doba kada su pisma od kuće putovala godinama, a ljudi su se, kao i uvek voleli, čeznuli i tugovali, varali, borili se i ubijali.
O knjizi su rekli:
"Čudesno vešt i celovit, a ujedno krajnje uzbudljiv roman." Sunday Time
"Verovatno Mičelovo najbolje delo."Sunday Telegraph
"Dejvid Mičel se vratio u velikom stilu...Izuzetno."Irish Independent
"Ovaj roman potvrđuje da je Mičel jedan od najzanimljivijih i najhrabrijih savremenih pisaca."New York Times
Ako vam se nekad desilo da se
rastužite u trenutku i to na nekom neprikladnom mestu "Klik klak"
otkriva kako na jednostavan i najprirodniji način zaustaviti suze.
Bez zavaravanja, svima se to dešava samo zavisi da li se o tome priča ili ne.
Prvo,
čim osetite da vam suze oči probajte da pročistite grlo, blagim kašljucanjem
kao kad imate prehladu.
"To
će prekinuti 'mehanizam' u nosnoj duplji i grlu koji kontroliše plakanje",
pojašnjava Rebecca Nagy iz Severne Karoline, ekspert opšte medicine i dodaje da
je najbolje nakon takvog pročišćavanja grla par puta progutati. Tako se podiže
jezik na nepce i blokira ga, a time onemogućava i proces plakanja.
"Često
sam ovu tehniku zaustavljanja suza predlagala mladencima koji imaju problem kad
stanu pred matičara", iznela je Nagy kao simpatičan primer.
Zamesiti testo od vina, ulja, praška za
pecivo, brašna i soli , zatim podeliti testo na 4 dela. Svaki deo razvući pravougaono,
namazati sa žumancetom, posuti sa makom, pa testo okrenuti i ponovo namazati žumancetom pa posuti sa susamom. (Savet: susam se može malo ispeći u rerni i pre
posipanja po testu). Potom testo iseći u trake otprilike prst debljine i 10 cm
dužine i svaku traku par puta uvrnuti da igledaju kao na slici. Peći na 200 C oko 15 min. Prijatno !!!
Gradski, seoski, primorski, velegradski ili
lokalpatriotski. Sve je to život. Najbolja kombinacija je sve po malo, mada,
možda zvuči nemoguće. Svakojake su prepreke, izgovori, opravdanja koja bi nas
odvratila od stapanja sa samim sobom bilo uz šum talasa, “dreku” automobila ili
uz zov divljine u nekoj zabiti.
Bežim i od jednoličnog života i od problema,
pa baš me briga šta vi mislite o tome. Ja bih, ako nemate ništa protiv, da
promenim sredinu i “zakrečenje” u glavi od svakodnevne kolotečine. Meni bar sva
rešenja stižu na točkovima, pa kako god se to zvalo. Ne dopustivo je stajati na
jednom mestu i čekati da nešto padne sa neba, a još gore ne čekati ništa.
Živeti u pokretu, istraživanju i otkrivanju
svega i svakoga. U stvari živeti nomadski i uklapati se u svaku sredinu, sa
strahom ili bez. Nekoliko godina ili ceo život ne pripadati nigde, ni jednom
gradu, ni jednoj sredini, pa to je tek neko umeće.
Donosim radikalnu odluku, apatični dremež mora
se probuditi. Krećem na put odmah, pa kud puklo da puklo. Svaka promena je
dobra, ako ništa bar ću saznati šta mi se ne sviđa, u krajnjem slučaju.
A šta je sa vama i vašim radikalnim odlukama?
Samo bez dvoumljenja, molim.
Raditi, a ne
zaraditi. Nemati prihode a „živeti“. Ne
razumem?! Kako?
Uvaženi poslodavcu,
u redu je da ja
radim za tebe, ako već ne mogu biti sam
svoj gazda. U redu je da me učiš kako treba zaslužiti platu i to navodno, kako
kažeš, zahteva jako dug period od tri i više meseci.
A da li je u redu
da ja svaki dan ustajem sa mišlju: jednog dana će se ipak isplatiti. (Ko čeka
dočeka ili umre čekajući.)
Ok, prihvatam
ponudu. Krećem od nule. Navodno svi su to prošli pa moram i ja da bih stigla do
njihove pozicije. Svrstana sam u kategoriju tabula
rasa, ampty space-a iliti prave
neznalice, u prevodu kod nas, kategoriju
volontera. Tako sebe i ubedim i kažem svom odrazu u ogledalu: nije to ništa
loše. Međutim, iako imam neke
ideje slične tebi mom nadređenom uvaženom poslodavcu ja ih ne mogu obelodaniti,
jer ne može se tako olako uvažiti tuđe mišljenje jednog svežeg dođoša,
neznalice, „tabula razice“.
Obrni okreni, svako
volontiranje nekako zvuči kao humanitarni rad, kao da ti iz sažaljenja želiš da
pomogneš toj „ugroženoj“ instituciji ili kompaniji, a oni opet tebi. Kao neki
dobrovoljni uzajamni prilog. Mada taj dobrovoljni rad nije svuda ne plaćen kao
kod nas. Na Balkanu neće da te plate neki mesec, dva, tri posle može doći ili
otkaz ili honorarni dzeparac. Do pune pristojne plate ima da se načekaš i
naradiš ili sam da pobegneš glavom bez obzira.
Ja kao novajlija
koji je došao juče da doprinesem nečemu što je neko drugi za nekoliko meseci,
godina. E pa neće moći! Ne mislim da sam jedino ja ta koja je olako savladala
posao i da odmah treba da upadnem u prvi tim, ali jednostavno zašto ne
ubrzavati proces ako se da ubrzati. Nismo li mi tako vekovima u nazad kaskali u
mestu misleći da će nam se neko smilovati i odvesti nas u pravom smeru. Jedno
je presudno: boriti se da što pre
postaneš deo prvog tima, ma koliko to drugima smetalo. Ako treba pa i drugima u
inat. Jer svako od nas može,
samo je pitanje da li stvarno, iskreno hoće.
U svemu pa i ovde
postoje dve strane, ako ne i tri. S toga, ima i nešto pozitivno u volontiranju.
Ako svaki dan odlazim od kuće s mišlju da ću jednog dana možda i dobiti svoj „deo“
koji sam poštenim radom zaslužila, bolje odma da odustanem. Možda nije sve tako
crno i belo. Postoje, u tim prvoligašima, i ljudi koji su se sami izborili za svoje radno mesto, ma koliko to zvučalo ne realno
u vremenu kada nepotizam, partizam i ostale vezice rešavaju „mesta pod suncem“.
Ustvari nikad ne možemo znati kakve sve ljude, znanja, iskustva, preporuke
možemo sresti na putu ka svom budućem zanimanju. Kažu oni iskusniji koji su
prošli najmanje deset vrsta poslova da na poslu jeste bitna plata, ali da najveća
motivacija za ostajanje na poslu dolazi upravo od ljudi koji rade sa tobom, tj.
od radnog okruženja.
Svako pravi
svoj izbor, ali postoji izreka: ko rizikuje i dobija.