Sreda, 19. 2. 2014.

Tipično jutro. Budim se oko 8:30, izležavam se, gledam TV. Već deset sati nisam bila na Fejsu. Uzimam telefon. Konektujem se na komšijin WiFi (sorry komšo). Odlazim na svoju omiljenu stranicu. Nekoliko notifikacija, poruka. Otvaram sve redom. Ništa značajno. Listam News Feed. Glupost, nebitno, simpatično, zanimljivo. Zanimljivo! Naišla sam na neku vest koja me je naterala da skočim iz kreveta, upalim laptop i, onako krmeljava, fejsbučim k’o čovek. Pročitam ono što me zanimalo, shvatam da i nije bilo onako kako sam očekivala. Nema veze. Vraćam se na News Feed i listam objave svojih 600 frendova. Sve njih sam upoznala nekad u životu i većini sam makar jednom u životu rekla “ćao”. Majke mi! U svakom slučaju, listam tako i listam. Sve je toliko glupo i nebitno da je svaki pokret prstom preko kolutića miša uzalud potrošena energija. Najžešći su mi foto pozadine sa nekim patetičnim natpisom koji potiče iz najnovijeg turbofolk hita, a svaka druga napičena frendica ga ima. “Bio si poziv koji se ne odbija”. Avaj, mala izvrnuta torto!

Nađe se, tu i tamo, nešto kvalitetno i vredno pažnje. Sveukupni utisak popravljaju objave stranica zabavnog i naučnog tipa.
Realno, ništa od ovoga i nije veliki problem. Glupe objave nepoznatih prijatelja, uzaludno trošenje ATP-a (čak mi dobro dođe pošto jedem k’o krava) lako podnosim.
Ono što me najviše iznerviralo to jutro, kao i svako prethodno, su objave službenih stranica, portala ili čega već GradPrijedora, BanjalukaLive-a, InfoPrijedora, ... pi*ke materine i svih sličnih govana. Svaki naslov počinje sa “Mladić ubio ovoga”, “Devojku silov’o neko”, “Smrtno bolesno neko dete”, “Lopov opljačkao onoga”, “Poginuo ovaj, teško povređen onaj”, ... i sve to popraćeno prigodnim fotografijama, po mogućnosti direktno sa mesta nesreće. Čak i one, naizgled, lepe vesti sa naslovom tipa “U Prijedoru u prošloj godini rođeno X broj beba”, u tekstu kriju zamku “ali broj umrlih je X puta veći, pa nam je prirodni priraštaj u ku*cu ...Tako da ste se džaba rađali i porađali i muku mučili 10 sati i zamalo iskrvarili i umrli na ginekološkom stolu i džaba ste zaradili sepsu tokom carskog reza jer je Frozzini klima u operacionoj sali džaba radila jer je u bolnici prejebeno hlano jer....svejedno ćemo kad-tad izumreti kao vrsta”. Toliko o lepim vestima.
Javila mi se misao o deaktiviranju profila, ali sam brzo odustala od ideje (ako se to može nazvati idejom).
Samo sam okačila status u kome izražavam svoje nezadovoljstvo gorepomenutim. To mi je bilo dovoljno.

 

 

Da ne dužim više. Evo šta se dalje dešavalo, u kratkim crtama:

Zahtev za prijateljstvo. Nepoznat profil. Kad, javlja se frendica, sa svog NOVOG profila.
Ja: “Jovana, jesi to ti? Šta ti se desilo?” (Dok čekam odgovor, letim na njen stari profil – deaktiviran.)
Ona: “Jesam. Htela sam da napravim fejs koji će se meni sviđati.”

Klik!
Zapravo, nekoliko klikova. I sad sam u fazonu: “Danas mi je prvi dan na novom profilu i super se osećam ...”

 

Piše: Arijana Knežević